Grad u dvorištu (Nostalgija Zadar)

Nostalgija nam je svima zajednička, kao da je zapravo potreba a ne refleksija na nešto čega se prisjećamo. Zapravo, možda i jest potreba. Potreba da u proživljavanju nezadovoljstva, nesigurnosti, ljutnje ili patnje dok pokušavamo naći rješenje, pogledamo u osjećaje i sjećanja pa se pitamo što bi nas to zadovoljilo, što je to što bi pomoglo da se osjećamo bolje ili što radimo krivo, što smo odbacili a nedostaje nam,…

Kad se čovjek kreće često po istom prostoru, nekako ga sve u tom prostoru tjera na prisjećanje, iako se taj prostor mijenja. Možda u tim promjenama leži nešto na što prirodno reagiramo nostalgijom ?

Takve reakcije je kod nekih od nas pobudio “uskrsnuli” video-uradak nazvan jednostavno “Nostalgija Zadar”, koji govori o istom gradu i počinje zvonjavom istih zvona koja i danas zvone. Video je mutna VHS snimka puna šuma, lišena svega digitalnog na što smo navikli, baš kao i sjećanja. Nikakve redateljske ambicije i duboke priče tu nema,  glumaca i mudre poruke još i manje, gledate neke svakodnevne likove u ležernom izdanju kako se druže, pjevaju, šetaju, negdje žure ili su u spizi.

Kad ugasimo socio-ekonomomsko-politički filter koji je postao u takvim refleksijama primarno mjerilo, ostaje zapravo ono za čime sam nostalgičan. To je grad sunca, pitomih melodija i ljudi, jednostavan i kako bi danas rekli – easy going. Samo otvaranje sa zvonima vraća u dane djetinjstva i odrastanja kad nikom na pamet nije padalo da ta zvona stvaraju buku i ometaju u nečem, rijeka ljudi prelazi most i ide u Grad, i prvi koje vidim su Simin otac Pavle i Ibro, ljudi s kojima je mnogima započinjao dan a nama mulariji nezaobilazna pošta za istraživanje stripova i romana, svojevrstan “vintage comic store” jer ste samo kod njih mogli naći stara i rijetka izdanja stripova i romana. Mogli ste i dotjerati obuću do visokog sjaja, ostaviti je za sitne popravke i ručno bojanje, popričati o novostima,… Dva kvadrata a puna sadržaja.

Možete vidjeti i Trg u vrijeme renoviranja Lože, za koje je pokojni gorki onako u prolazu dobacia “popucaće van šjor stakla jer ne ide taj okvir tu” na što se inženjer brecnia a Gorki odgovoria mišljenjem i izračunom u “Narodnom Listu” a na kraju se i pokazalo – pucala su stakla. Tu prolazi i Palmina i Vlajo, teraca u “Lovre” triput manja ali se zato unutra u crkvici pjeva. Pitomo i tiho, pjesmu povede Joso Špralja glavom i sijedom bradom. Kroz mutan video se lako raspozna i Blaž, kojeg kasnije vidimo na poslu u “Kompasa”, sa triput manje terace, sa pitarima i živim oleandrom. I tu se druži, šali i pjeva, baš ispred vrata agencije u kojoj je radila gospođa Lena. Sinulo mi: “Kompas” i agencija su bili zatvoreni možda dva-tri dana u godini ! Iza šetaju furešti, domaći nose modu 80’tih po Kalelargi, starije susjede u crnim kotulama, u pozadini “Modni magazin”, suncobrani “Foruma” u kojem je radila all-star ekipa koja te isto kao i Blaž mogla poslužiti na 5 jezika, zabaviti i skupa sa gospođom Lenom uputiti u apsolutno sve u gradu.

Tu je i Pijaca, sa stablima, sva u zelenilu, s bunarom u sredini, špinom, šarenim blagom iz zaleđa i otoka, štandom “Plodina” koje su bile daleko više od današnjeg lanca supermarketa, prodavačice sa fuštanima i facolima.  Vidi se i mladi Karlo, na 4 Kantuna prolazi Glumac, Palmina prelazi Trg, a Tajm (“Time out”) krcat. Na kantunu tajma – Gregi i Lady, iznutra svira friška kazeta Duška Brale. Kroz šumeću snimku i mutnu sliku klape, trenutno prepoznam glas Dragana Verunice i vratim se u dane kad su on i klapa ispunjavali pjesmom kantune i ulice, čineći ljetne noći bez klime i alu/pvc stolarije daleko bogatijima od današnjih.

I onda ugođaj pojačaju sjećanja na mirise ručkova i kolača koji su na ulice izlazili iz stanova i kuća, ćakule i susjedi koji su se svi poznavali i išli jedni kod drugih, dva kina koja su redovno bila krcata, susreti, javljanja, dobacivanja, pred oči su mi prošli Boca i Silvio na skejtovima, Olga i Radina nona koje su ka curice jedva čekale maškare da se mogu uključiti u ludovanje, spontane pjesme u “Stomorice”, “Tovara”, širom otvorena vrata Šimetove radnje, kristalne čaše i porculan u izlogu “Vice”, miris nove isporuke u “Planike”, gužvu na zidiću kod “Omladinskog”, “Studentski”,… trk po cijevi za pljucu u željezaru kod Suda (ili kod trajekta), izolirkom ukrašene felge ponica sa neizostavnim komadom ćikare od jogurtakoji pravi buku,…

U pozadini “Općina”. Pojma nikad nisam imao tko je tu predsjednik i tko je glavni za što, niti je bilo bitno. Bitni su bili ovi na ulici, na teracama, na prozorima i balkonima, na Pijaci i po dućanima.

Danas je grad uredniji, s puno manje zelenila, užurban, bučan, danas ni pod povećalom nećeš naći zamjenu za Blaža, momčad iz “Kvarnera”, “Foruma”, klape ćeš čuti samo ako se pojave kune ili euri, ništa tu više pitomo i ležerno nije, nema više ni baka ni djece, ono malo susjeda što postoji se još uvijek poznaje dok vlasnike ostalih “stambenih jedinica” nitko ne zna niti se s njima pozdravlja.

Đir i život sa snimke više ne postoji, kao što na snimci ne postoje ni oni kojima taj đir ne fali. Fali nama kojima je to bilo dvorište u kojem se odvija život.

Na snimci nema ni Nine, koja je u Foši svitlila jače od ikakve rasvjete.

P.S. Ima još dvije-tri none, od kojih smo sreli jednu, koja u starosti mora skupljati boce.

http://www.ezadar.hr/clanak/grad-u-dvoristu-nostalgija-zadar