Štene koje je zaspalo u gradu a probudilo se u destinaciji

Priča prva:

 Na svoj prvi radni dan u Red Light Districtu, seksualna djelatnica odluči podići promet ciljanom kampanjom s malo ulaganja te da će raditi na tome da se vremenom prekvalificira u vrhunskog seksualnog terapeuta. Naručila je kod grafičkog dizajnera bijeli metalni  “score board”, naslovljen “BEST LOVERS”, na kojem se može pisati/brisati markerima, te hrpu raznih državnih zastavica-magnetića, te je stavi na izlog. Na vrata “ureda”  je nalijepila ponudu: “Mornari i studenti ! Dolaskom kod mene i dovođenjem svojih kolega možete ući u natjecanje za naciju najboljih ljubavnika!” I tako, jedne godine su najbolji Poljaci, pa Britanci, pa Amerikanci, pa momčadi Sorbonne, Mašinskog fakulteta iz Plovdiva, Agronomi pekinškog sveučilišta,… 

Raspored popunjen, posao ide a ti “sretnici” dijele po društvenim mrežama svoje  fotografije ispod scoreboarda na koje tu i tamo padne neka mlada djevojka. Win-Win.

Tako nekako vidim i ovu posljednju kampanju za “Europe’s Best Destination”.

Kampanja je dobro smišljen marketinški alat, lišen mnogih elemenata, zapravo postavljen na kriterij – broja klikova. Nikakvih drugih parametara za ozbiljniju analizu, nema praćenja demografske strukture glasača, ni osnovne ili šire strukture koja objašnjava zašto netko klika. Vrlo brzo smo se svi uključili, pozvali kroz medije i društvene mreže nama znane i neznane, pokrenuo se grad, država,… I naposlijetku smo završili na 1. mjestu. Stranica koja je pokretač takvih akcija je dobila xy iznos € od nominiranih, podigla se na web ranku, destinacije priliku za pozitivnu promidžbu. Win-win.

No, prema svim pokazateljima – izglasali smo sami sebe. Ok, pogurali smo marketinški Zadar kao destinaciju. Isto tako, otklonili smo objektivnost, pomiješalo se emotivno i racionalno, te se podijelili na “hejtere” i “lokalpatriote”. “Lokalpatrioti” hejterima zamjeraju kritičnost, a “hejteri” ovima manjak objektivnosti.  Otišlo se čak i u krajnosti, nabacivanja i vrijeđanja, no nikako u sve to unijeti ozbiljnost. Osobno pripadam opciji koja svemu tome pokušava pristupiti racionalno, jer je turizam na kraju priče – biznis. Ozbiljan, u porastu, s dobitima i posljedicama, živ, jednako kao i grad. Svatko ozbiljan bi prihvatio velik dio “hejtanja”, prigovora, neslaganja, nezadovoljstva, argumenata i stavova koji “umanjuju” ovo natjecanje,itd. kao kritiku koja ukazuje na slabosti a slabosti su u biznisu – opasnosti. Kad uključite samo emocije, “hejteri” su zli ljudi koji mrze određeni predmet rasprave, dok s druge strane gledano, emotivni zanos je često iracionalan. Krenule su i prozivke, no niti jedna nije činjenično već emotivno potkrijepljena. Jednako tako je Zagreb pokupio naslov najbolje Božićne destinacije, no gledajući relevantne pokazatelje i medije, travel portale i blogove, stranice vodećih tour operatora, Youtube, Twitter,… ispada da puno ali puno toga i nije baš tako. 

Umjesto iracionalog pristupa, ova marketinška kampanja nam treba biti prilika za ozbiljno preispitivanje vlastitih nedostataka i slabosti, analizu svih primjedbi i detektiranja prostora za poboljšanje života i ponude Zadra, koji će na kraju generirati i nekakav plus. Realnost je da je jezgra mrtva, da je grad napustilo preko 2.000 mladih (kojima se može dodati broj nezaposlenih, broj umirovljenih ispod 50 godina starosti, broj registriranih ovisnika i dobijete strašnu brojku koja je realno velik gubitak) i da umjesto busanja u prsa i veselja moramo ozbiljno, sustavno i energično iskoristiti ovaj pozitivan val. 

Priča druga:

U filmu “Englez koji se popeo na brdo, a sišao s planine” imamo zanimljivu priču s početka 20. stoljeća o dolasku kartografa Britanskog kartografskog zavoda u malo mjesto u Walesu, koji ima zadaću precizne izmjere obližnje planine, za potrebe izrade novih karti Ujedinjenog Kraljevstva. Idiličnu atmosferu mjesta je šokirala spoznaja: izmjera je pokazala da njihovoj planini nedostaje nekoliko stopa da bi se u karte opet unijela kao planina, te da će stoga biti preimenovana u – brdo ! Ubrzo je šok zamijenila ideja. Zajedničkim snagama su onemogućavali odlazak kartografa te se domišljali kako ga zadržati zauzetim dok većina mještana s druge strane brda iz podnožja otkopavaju zemlju, te je mukotrpno noć i dan nasipaju na vrh da postignu visinu kojom bi njihova planina zadržala staus koji oduvijek ima. Uspjeli su, poslali kartografa da još jednom izmjeri, sačuvali status planine i čak  je povisili. Kiša, naravno, čini vremenom svoje, no zajedništvo mještana i “planina” ostaju.

Koje to veze ima s Bellinom ? Vjerojatno nikakve. Još je štene, raste, sve fiziološke potrebe su joj pokrivene, uživa u pažnji, maženjima, šetnjama, igri, spavanju, već razumije tri komande, ima jedno uho veće od drugog i baštard je, zauzvrat treba ostati vesela i rasti te naučiti još ponešto. 

Be like Bellina.